Saveti psihologa

Osećaj krivice – dete ima smetnje u razvoju ili govoru

Autor:dr sci Natalija Radivojević Banović

Kada roditelj uoči da se dete ne razvija kao što bi to bilo očekivano, vrlo često prvo postavi ptanje gde je pogrešio u odgoju, da bi se na to pitanje neretko nadovezao niz misli kao što su: zašto se ovo dešava baš meni/mom detetu? Da li sam se možda nedovoljno dobro hranila ili sam se neadekvatno ponašala u trudnoći? Da li je trebalo da ranije…? Ovo sigurno znači da smo loši roditelji i da sam ja loša majka! Svi će me osuđivati i misliti da smo nebrižni, nezainteresovani, neinformisani i da ne volimo (dovoljno) svoje dete…
Ovakve i slične misli deluju potpuno parališuće čineći da se roditelji osećaju sve lošije. Kada porodicu ophrvaju tuga, osećaj nemoći, a nekad i međusobno optuživanje, dete dolazi u situaciju da ostaje zanemareno i lišeno neophodne pažnje, nege i podrške i situacija se dodatno pogoršava.

Ko je kriv?

Niko nije kriv. Ni dete, niti vi.
Ako je došlo do odstupanja u razvoju, razlozi su najčešće splet različitih okolnosti.
Porodica nekada ima utisak da sve on zna, ili sve ona razume, ali neće. Ili da je na primer, deda kriv što ga mazi, baba što ga sputava, tata što nedovoljno priča, mama što puno radi i slično. Ne radi se o tome da je dete bezobrazno, nevaspitano ili razmaženo. Isto tako treba imati u vidu da, po pravilu, okolina sa najboljim namerama pristupa razvoju deteta.
Ukoliko članovi porodice drže fokus na raspravi oko toga čija je greška, velika je verovatnoća da će se ubrzo dete osetiti kao loše i krivo za porodični nemir i neslogu. Pri tom, dok se bavite brigom i krivicom, vaša energija i entuzijazam ne mogu biti na zavidnom nivou, pa dolazite u situaciju da nemate dovoljno snage da pružite detetu ljubav i podršu koja mu je potrebna.
Zato je vrlo bitno da što pre obustavite potragu za krivcima u sebi i drugima i potražite savet stručnjaka koji će vas posavetovati kako da se kao porodica postavite u aktuelnoj situaciji.

Stop

U trenutku kada uočite da se razvoj vašeg deteta ne odvija uobičajenim putem, bitno je da preispitivanje i roditeljski strah ustupe mesto strateškim odlukama koje će ići u pravcu obezbeđivanja adekvatne stručne podrške i ništa manje važno-pružanju emotivne podrške detetu.

Šta je bitno preduzeti u ovom trenutku?

1. Prva najvažnija stvar koju u ovom trenutku možete uraditi jeste da zaustavite negativne misli, tako što ćete se fokusirati na sva ona znanja, iskustva i unutrašnje snage kojima kao pojedinci i kao porodica raspolažete. Upravo ti resursi će vam pomoći da pronađete odgovarajuće stručnjake, obezbedite potreban stručan podsticaj detetu i da se kao porodica na najbolji mogući način usmerite na prevazilaženje aktuelne situacije.
2. Odvojite vreme za porodične aktivnosti u kojima svi uživate, koje će doprineti većem osećaju bliskosti i porodične povezanosti.
3. Razgovarajte. Osećaj povezanosti, međusobna bliskost i osećaj da ste tim u kom ste svi tu jedni za druge, dragoceni su svim članovima porodice u svim situacijama, a naročito onim kriznim.
4. Osvestite u čemu je dete trenutno „kratko“.
Jasna slika o tome u čemu je dete u ovom momentu „kratko“, zajedno sa informacijom o detetovim snagama, biće dragocena pomoć stručnjaku da rad sa detetom uobliči na što bolji način.
Pokušajte da što objektivnije sagledate razvojne izazove vašeg deteta. Vrlo je važno da pri tom ništa ne preuveličavate ni pred sobom ni pred detetom, kao ni da ne minimizujete detetove teškoće.
5. Osvestite koje su jake strane vašeg deteta.

Dete se već oseća drugačije od drugih neuspevajući da se u potpunosti uklopi sa vršnjacima ili izrazi svoje misli, želje i emocije. Zbog toga se oseća frustrirano, neshvaćeno, ljuto je ili tužno, može da se povlači iz društvenih situacija ili da svojim ponašanjem provocira dodatne nepovoljne situacije za koje neretko biva i kažnjeno. Sa druge strane, kada se fokusiramo na teškoću sa kojom se dete suočava, može nam se dogoditi da nas osećaj o postojanju problema preplavi u toj meri da zanemarimo ostale mnogobrojne aspekte detetovog funkcionisanja koji su u potpunosti adekvatni.
Umesto da se usmeravate isključivo na problem i aktuelnoj situaciji pristupite iz perspektive straha, pokušajte da svoje dete sagledate realno i na taj način angažujete i svoje i detetove snage u pravom smeru. Svest o detetovim vrlinama biće od koristi i vama i njemu dok se suočavate sa izazovima razvoja. Omogućiće vam da bolje razumete i osećate svoje dete i da se samim tim, što bolje postavite, ne očekujući od njega previše, ali ni premalo.

Zapamtite: Kada poštujete detetove snage i uspevate pred detetom da ih na iskren način naglasite i verbalno i kroz vaša očekivanja od deteta, pomažete mu da očuva osećaj kompetentnosti, osećaj moći i ponosa u svim ostalim oblastima, kao i u vršnjačkoj grupi. Ovo je veoma važno da imate u vidu, budući da će upravo detetove snage, ono što zna i ume, omogućiti detetu da postojeći problem prevaziđe. Naglašavanjem onoga što dete zna i može, pred sobom, drugima i pred samim detetetom šaljete i vrlo važnu poruku – da njegovo pravo na ljubav i podršku ostaju nepomućeni.

Leave a Reply

%d bloggers like this: