Ovo je priča mame iz Švedske koja je svoju borbu želela da podeli sa vama

Kako sam ja primetila da moje dete ima neke teškoće

Ja sam mama dječaka starog 2 god i 9 mjeseci. Kad je moj sin napunio 13 mjeseci rekao je “mama”. Bila sam presrećna i sa nestrpljenjem sam čekala nove riječi, ali one nisu dolazile. Vrijeme je prolazilo, brinula sam, raspitivala se i uvijek dobijala isti odgovor. Dječak je, tata je kasno progovorio i sl. Ništa od toga me nije smirivalo.
Počela sam primjećivati da se moje dijete razlikuje od svojih vršnjaka. Ne samo da nije pričao, već nije ni obraćao pažnju na ono što mu govorimo. Mogao se zabavljati tabletom satima. Činilo mi se da ne primeti kada smo ušli ili izašli iz sobe. Slabo se odazivao na ime. U takvim momentima razmišljala sam da ima neki ozbiljan problem.

 

Bio me je strah potražiti pomoć

Pored straha da nešto nije kako treba osjećala sam i ogroman strah od susreta sa logopedima. Šta će da mi kažu, da li će da potvrde moje najgore sumnje da moje dijete ima neku dijagnozu. Kada je sin imao 23 mjeseca razgovarala sam sa mužem i rekla da ja ovako više ne mogu. Neizvjesnost me ubijala. Nisam mogla da spavam i što je najgore nisam mogla da se posvetim svome djetetu onako kako sam htjela. Strah sam pobijedila tako što sam par dana razmišljala i shvatila da susret sa logopedima može samo da mi potvrdi ono o čemu već razmisljam ili da mi kažu gdje griješim i da rješenje postoji. Tako je i bilo.

 

Konsultacija preko Skype-a

Kada mi je Irena predložila susret preko Skajpa bila sam skroz skeptična. Kako živimo u inostranstvu razmišljala sam o odlasku u Beograd na par dana. Mogućnost da komuniciramo preko Skajpa djelovala mi je istovremeno savršeno i nemoguće.
Pitala sam se da li i dijete treba da prisustvuje. Kako ću ja dobijati instrukcije šta i kako da radim? Sve me je to zbunjivalo, ali znala sam u takvoj sam situaciji da moram pokušati. Na početku sam se osjećala pomalo nesigurno. Nisam znala da li ću uspeti da odradim zadatke koje sam dobijala. Želja da pomognem mome sinu bila je jača od straha.

Iskreno, dok nisam upoznala naše drage logopede nisam ni znala da toliko toga mogu da naučim moje dijete kroz obične kućne aktivnosti (dok kuvam, širim veš, čistim itd). Njemu je na taj način sve zanimljivije, usput smo obavili zadatak, proveli vrijeme skupa i naravno skuvali ručak ili nešto sl.

Nakon ovog iskustva, ja sam, slobodno mogu reći, druga osoba. Sav onaj strah, onaj osjećaj bespomoćnosti da ne mogu da pomognem svom djetetu je nestao.
Kako moj sin stalno napreduje tako sam i ja konačno odahnula. Danas uživam u njegovom razvoju, svakoj novoj riječi i rečenici. Najmanja sitnica me veoma obraduje. Naravno da je pred nama još dosta rada, ali danas ja znam da moj sin to može i da će to i postići! Mi smo tu da mu pomognemo, a radost je obostrana.