Kako sam pomogla svom sinu da progovori? Priča mame iz Nemačke

Kada je sa svojih 18 mjeseci naš sin krenuo u jaslice, objašnjavala sam vaspitačicama da još ne govori, i konsultovala se sa njima oko te ‘sitnice’, koju još uvijek nismo smatrali problemom. Zbog njihovog iskustva u radu sa djecom, povjerovala sam da je potrebno samo strpljenje. S obzirom na to da je počeo da hoda sa punih 8 mjeseci, svi smo se vodili time da je motorički jako napredan, te da zato jezičke funkcije kasne. Naravno da su dani prolazili, i da se ništa novo nije dešavalo. Napredovao je na svakom polju, osim u govoru. Sve nas je razumio, ali nije ni pokušavao da nam odgovori.

Koji su bili naši prvi koraci?

Kada smo, oko njegove druge godine, zakazivali redovan pedijatrijski pregled, shvatili smo da naše dijete govori jedva 4-5 rijeci (medju kojima nije bila riječ mama), i to rijetko, i nerazumljivo. Nemoć koju smo osjećali pred sam pregled teško mogu da uporedim sa bilo kojim drugim iskustvom. Osjećali smo se krivima i strepili da će nam pedijatar reći nešto što još ne znamo, jer do tada nam je “Google doktor” postavio puno dijagnoza, a svaka je bila gora od prethodne. Pregled je bio pozitivan u svemu, osim u potvrdi da postoji značajno kašnjenje u razvoju govora. Medjutim, jedino što su tražili bilo je da nalaz sluha bude uredan. U tom slučaju, zvaničan recept je bio čekanje. U tom čekanju, koje je sada trajalo već dosta dugo, navirala su razna razmišljanja: preispitivanje sebe kao roditelja, preispitivanje djeteta i njegovog ponašanja, a na kraju i preispitivanje teorija i pravila o razvoju govora.

Na koje smo savete nailazili?

Možda je na ovom mjestu gdje se insistira na nauci to nepotrebno, ali smatram da je jako važno reći: da, imaćete prilike da puno puta čujete da neki rodjaci, tetke, babe ili braća i sestre, nisu progovorili do 4. ili 5. godine, a danas su inženjeri i doktori nauka; ili pak da “jedno dijete iz komsiluka” ništa nije govorilo do svoje 3. godine i onda se jednog jutra probudilo i naprasno počelo da koristi gramatički ispravne rečenice… Biće to utjeha, ali kratkog daha, jer prvi sledeći put kada se susretnete sa svojim djetetom koje nešto želi, a to ne može da iskaže, shvatićete da vas to čekanje itekako boli. Nažalost, uhvatićete sebe da sa osmjehom odgovarate na pitanja znanaca i neznanaca da li, kako i koliko govori. Vi ćete u odgovorima zvučati kao okrivljeni, “kaže ponekad tata i mama, ali sve nas razumije”, a oni će ga sažaljevati “a dobro, progovoriće”. Pa čak i ako uspijete da okrenete za vas težak razgovor na šalu, vraćaćete se na njega u svojoj glavi puno puta… Sve dok ga ne zamjeni neki sličan, novi. Iz dana u dan se kod nas raspoloženje mijenjalo, iz euforije u očaj, i nazad, a vrijeme je prolazilo.

Kako smo počeli online savetovanje?

U raznim internet pretragama za ovim ili onim receptom, pronasla sam Ivanu i Irenu. Iz prvog kontakta meni je bilo jasno da će njih dvije uspjeti da pomognu, i našem sinu, ali i meni i mom mužu, koji smo već postajali nestrpljivi i nervozni. Suočeni sa činjenicom da živimo u Njemačkoj, u gradu gdje je nemoguće naći logopeda našeg govornog područja, shvatili smo da postoje dvije opcije: da u nedogled čekamo ili da pokušamo da iskoristimo resurse koje su njih dvije nudile, a to je online savjetovanje i kreiranje programa prema našim potrebama. Naravno da čekanje više nije dolazilo u obzir, a priče i iskustva ostalih mama ohrabrile su nas da pokusamo i mi da uz nadzor stručnjaka pomognemo svom djetetu. Koliko je meni bilo bitno da pročitam tudje pozitivno iskustvo, utoliko više bih željela da sve mame i tate koji trenutno čitaju našu priču, shvate da postoji izlaz iz situacije koja se čini slijepom ulicom.

Kada smo počeli rad sa Ivanom i Irenom (tada je naš sin već imao 2 godine i 3 mjeseca), mi smo iz korijena mijenjali način na koji komuniciramo sa svojim sinom. Umjesto složenih rečenica, morali smo da zaustavljamo sami sebe, kao i jedno drugo, i obraćali smo mu se sa jednom riječu ili dvije. Uskoro smo na tome insistirali u svim interakcijama u krugu porodice. Zvuči jako jednostavno, ali je sve suprotno od toga, jer takav način komunikacije smo ostavili negdje upravo u prvoj ili drugoj godini života našeg sina, a to je bilo ono što je njemu trebalo. Svakako da je takva komunikacija za babe i dede bila skoro pa nepojmljiva. Iako smo imali ubrzane ‘kurseve’, i dalje je većina razgovora bila kroz proširenu ili složena rečenicu. Ipak, sam osjećaj da nešto dobro radimo za sina, i saznanje da će se trud na kraju isplatiti, činili su i najočajnije pokušaje vježbanja i objašnjavanja našim roditeljima pomalo komičnim. Naučili smo se strpljenju i ogromnoj potrebi za pozitivnim raspoloženjem kao preduslovu za napredak.

Kako je izgledala naša svakodnevica?

Cijeli jul i avgust smo svakodnevno po vise sati ponavljali: auto vozi, mama vozi, tata vozi, vozi… (Ironično, pored puno riječi koje nas sin danas sa svojih 2 godine i 10 mjeseci govori, riječ “vozi” je baš u danima kada ja ovo pišem počeo pravilno da izgovara, iako smo je do sada nebrojeno puta ponovili :)) Nije odmah bilo puno rezultata, i često nam je bilo i naporno i glupo sjedati na podu sa djetetom koje ništa ne odgovara i ponavljati jednu te istu riječ. Ipak, mi smo se jako brzo uvjerili koliko je to našem djetetu značilo. Kroz svakodnevne radnje koje smo zajedno obavljali: od oblačenja, kuvanja, hranjenja, širenja veša do crtanja i igranja – mi smo konstantno sebe učili strpljenju a naše dijete jeziku. On je prvo počeo da koristi onomatopeju – za auto, za hranu, za vodu. Za komplikovane riječi i radnje, koristio je gest, kojim se toliko dobro služio, da smo imali osjećaj da nam crta sliku. Sve je bilo baš onako kako nam je i rečeno: gest je bio uvod u verbalni iskaz. Nakon 4 mjeseca velikog rada, uspona i padova, dosta suza i nervoze, neuspjelih vježbi i smišljanja kreativnog načina za uvježbavanje zadataka, naš sin je izgovorio svoje prvo ‘mama’, a odmah zatim je počeo da na svoj način ponavlja baš sve riječi koje bi mu govorili. To su bili ili prvi slogovi ili slogovi iz odredjene riječi koji su bili jednostavniji za izgovor. Iako je u jednom trenutku ‘pa’ značilo i ‘patka’ i ‘spava’, za nas je to bio ogroman korak i nešto čemu smo se neizmjerno radovali.

Mnogi roditelji čija djeca razvijaju govor bez velikog napora, ne bi mogli da razumiju radost i euforiju koja nastaje sa svakim izgovorenim slovom. Iako smo se u nekim trenucima osjećali kao da pomjeramo planinu, svaki vid napretka za nas je bio podsticaj da sa još većim entuzijazmom radimo. Za sav trud nagradjeni smo spajanjem slogova u rečenicu, pa zatim upotpunjavem slogova u cijele riječi. I sada, nakon 7-8 mjeseci rada on sa mnom, koja ga sve razumijem, vodi ozbiljne razgovore o tome šta se dešavalo u vrtiću, o planovima za aktivnosti nakon vrtića, o večeri, knjigama, životinjama… Svakako je ispred nas još rada i truda dok i ljudi oko nas ne počnu da ga razumiju toliko dobro kao ja. Pored srpskog jezika, sada već uvježbavamo i njemački, koji razumije a ponešto i govori. Svakog dana kaže dobro jutro i dovidjenja na njemačkom u vrtiću. Prije samo pola godine, to je za nas bila želja koju smo se bojali da glasno izgovorimo.

U razgovoru sa jednom mamom iz vrtića čiji sin kroz mjesec dana puni 2 godine, saznala sam da ni on još ne govori. Njena mimika, pogled i izrečeno “sve nas razumije”, vratile su me nekoliko mjeseci unazad, “Nemoj da se bojis, bice sve ok”, bilo je dovoljno, jer je znala da smo mi kroz sve to već prošli. Dalje će oni sami, prvo pedijatar, pa ORL specijalista, pa logoped. Kao i mi, kao i vi i još puno roditelja koji prolaze kroz sličnu ili istu situaciju.

Zapamtite: Na kraju, mislim da jedino što bih zaista željela da ponesete iz ove moje priče jeste da je bitno da ne čekate, nego da se ohrabrite i uhvatite u koštac sa problemom što ranije, ako ne zbog sebe, onda zbog vašeg djeteta, koje ima toliko puno stvari da vam ispriča.